“Analiza jedne godine urbanog i planinskog gerilskog ratovanja” Hamid Ašraf

“Analiza jedne godine urbanog i planinskog gerilskog ratovanja” Hamid Ašraf

Analiza jedne godine urbanog i planinskog gerilskog ratovanja
Kako je počela pobuna u Siahkalu?


Napomena: Ovo je prevod pamfleta koji je napisao Hamid Ašraf, ključna ličnost u oružanoj borbi u Iranu 1970-ih i vođa Iranske narodne Fadai gerilske organizacije sve do njegovog ubistva 1976. Ovaj pamflet je najprecizniji izvor od svjedoka siahkalske pobune na koju se gleda kao ključnu tačku u istoriji iranskog revolucionarnog marksističkog pokreta. Iako je ustanak bio teško zgažen od strane Pahlavijevog režima, ostao je poznat kao Siahkal ep u iranskoj revolucionarnoj literaturi. Dok se režim hvalio da pretvara zemlju u “ostrvo mira,” pobuna je inspirisala čitavu generaciju i zapalila vatru relativno dugog urbanog poketa koji je regrutovao veliki broj univerzitetskih studenata i aktivista. Takođe je imao širok i dubok uticaj na iransku književnost, poeziju, kinematografiju, itd. Događaj, pored svojih posljedica, bio je bitan i zbog toga što je veliki broj aktivista pokazao hrabrost da idu van klišea i da pokažu nove forme organizovanja i borbe sa kombinovanjem iskustava svjetskog revolucionarnog pokreta i domaćih konkretnih uslova.

Iako je ovo jedinstven pogled na pobunu, autor nekad koristi imena labavo. Na primjer, on često koristi “banda iz džungle” i “planinska banda”, iako one znače isto. U stvari, grupa koja je planirala napad na žandarmeriju u Siahkalu je imala dva ogranka: urbani i planinski ogranak.

Neke fusnote su takođe dodate od strane prevodioca u glavnom tekstu.

                                                                    Uvod

Godinu dana od početka gerilskog ratovanja u Iranu, aspekti ovog pokreta su još nepoznati mnogima koji su uključeni u ovu borbu, a i drugima. U ovom pamfletu, pokušavam da razjasnim različita obilježja jednogodišnje borbe i predstavim analizu iskustava pokreta.

Pod uslovima gdje su policijske snage i njihov pritisak spriječile bilo kakav konstruktivan pokušaj od strane političkih grupa i gdje su bilo kakve druge aktivnosti disidenata potisnute sa ekstremnim nasiljem, i gdje postoji veliki strah i poniženje, stvorena je velika barijera u kojoj je Grupa džungle počela aktivnosti. Mi smo zapravo došli do ovog zaljučka da je formiranje široko zasnovane organizacije sa ciljem da organizuje ljude koje ne bi bilo moguće od početka borbe zbog okrutne policijske države. Ukratko i jednostavno rečeno, glavni cilj grupe je bio da slomi atmosferu represije u iranskom političkom miljeu i da pokaže narodu naše zemlje da je jedini mogući način borbe oružana borba.

Grupa džungle je osnovana od strane tri bivša kadra grupe formirane 1966. (1) Ova trojica su ostaci grupe kojoj je bio cilj pokretanje oružane borbe u Iranu. U zimu 1967. grupa je primila težak udarac i njene glavne vođe su bile uhapšene. Neki kadrovi su odustali od političkih aktivnosti i dva kadra su otišla u inostranstvo da bi se pridružila anti-imperijalističkom anti-cionističkom pokretu u Palestini. Ova dva su planirala da se vrate u Iran nakon što steknu vojna iskustva.

Tri člana grupe, čiji identitet nije otkriven u policiji, su ostali u Iranu da osnuju novu grupu zasnovanu na iskustvima one koja je raspuštena. Preduzevši preliminarne korake, ova trojica su uspjela da regrutuju 32 simpatizera koja su promovisala započinjanje oružane borbe. Ovi ljudi su bili organizovani u tajne grupe i počeli su da pružaju logističku podršku. U ovom trenutku, svi kadrovi su živjeli kao obični ljudi bez da su morali ići u skrovište, i zbog tog razloga uvijek su se suočavali sa rizikom da budu zadržani od strane vlasti. Ova grupa, koja je kasnije postala poznata kao Grupa džungle, bila je reorganizovana u jesen 1968. Grupa je imala osam kadrova koji su se povećali na 22 u periodu između jeseni 1968. i zime 1969.

Logističke aktivnosti grupe do ljeta 1969. uključivale su obezbjeđivanje 14 kratkih i dugih pušaka, pripremanje mapa sjevernog Irana, iznošenje redovnih ekspedicija izviđanja u planinskim dijelovima i pripremanje informacionog arhiva. Sada, jedan od kadrova koji je odbjegao u inostranstvo se vratio u Iran potajno. Nakon što je proveo neko vrijeme u zatvoru u arapskim zemljama, ovaj drug, Aliakbar Safai Farahani, se mogao pridružiti Fatahu gdje je, sada pod imenom Abu Abas, unaprijeđen u čin zapovjednika sjevernog fronta zbog njegovih izvanrednih kvaliteta. On se sam vratio u Iran bez da je znao šta se zbilo sa ostatkom grupe. Njegov plan je bio da nađe i skupi stare drugove i da organizuje seljački ustanak. U Iranu, primijetio je postoji dobro pripremljena grupa koja je skupila sve potrebne namirnice i koja bi mogla služiti ispunjenju njegovih planova.

Uz nadu oživljenu zbog dobre pripreme te grupe, Safai se vratio u palestinske kampove da traži pomoć od palestinskog pokreta i da skupi nešto municije. U proljeće 1970., municija je skupljena, i drug Safai se vratio u Iran sa još jednim kadrom koji je napustio zemlju sa njim. Njihova priprema je grupu opremila na zadovoljavajuć način. Od tada, grupa se fokusirala na ispunjenje logističkih planova i daljnje osmatračke ekspedicije. Da bi obezbijedila finansijska sredstva, grupa je opljačkala ogranak Nacionalne banke Irana (u Vozara ulici, u Teheranu) i osigurala sumu od 1.6 miliona riala koja je potpuno potrošena na planove grupe.

Uz pomoć naših drugova na sjeveru (2) organizovali smo sistem skladištenja hrane i sistem komunikacije. U septembru 1970. sve je bilo spremno za početak: mape, pištolji, mitraljezi, municija, eksplozivi i kolektivna oprema, komunikacioni sistem, itd.

                                                1. Od Makar doline do Siahkala

Tim od šest članova planinske avangarde je počeo svoju ekspediciju od Makar doline, blizu Čalusa, prema zapadu, šestog septembra 1970. Imenovanja su dogovorena da bi dozvolila timu da komunicira sa ćelijama u gradu tokom prolaska kroz područja gdje su lokalni drugovi boravili u podnožjima brda.

Grupa je dogovorila svoja kretanja u brdskim šumama provincija Gilan i Mazandaran od zapada prema istoku da bi pregledala region iz geografskog i vojnog aspekta. Grupa je planirala da otpočne sa vojnim operacijama odmah nakon što je obavljeno preliminarno izviđanje koje bi im dozvolilo da imaju dobro organizovanu mobilnost. Operacija je bila da napadnu vojnu stanicu i da razoružaju osoblje. Tim bi odmah trebao da napusti područje da bi pobjegao od očekivane neprijateljske reakcije, jer je poznato da nakon prve vojne operacije, seljaci, koji nisu potpuno razumjeli gerile, ne bi gledali na to blagonaklono. Samo smo znali da bi nastavak vojnih operacija postepeno impresionirao stanovnike ruralnih područja i ohrabrio ih da dadnu podršku pokretu, bilo moralno ili fizički.

Zasnovano na ova dva shvatanja – vojnoj reakciji režima i nedostatku brze podrške seljaka – odlučili smo da će tim napustiti područje neposredno nakon što je operacija izvršena, i zadati svoj idući udarac u drugom području gdje neprijatelj nije očekivao još jednu operaciju. Cilj operacija u ovoj fazi je bio da ozvaniče početak oružane borbe i da promijene političku atmosferu u zemlji. Ukratko, prvi strateški zadatak je bio da se promijeni politička atmosfera i uspostavi ideja oružane borbe pred političke organizacije i da se dođe na kraj sa dugotrajnim debatama po ovom pitanju.

Ova faza bi trebala da se izvede od strane elitnih gerilaca sa velikom pokretnom sposobnošću, koja bi izvršavala male ali spektakularne napade, i izbjegavala angažman i teške konflikte sa neprijateljskim snagama.

Pripreme za ovaj plan su bile napravljene, i gerilci, oslanjajući se na svoj duh samožrtvovanja i revolucionarne vjere, su se pripremili da se prilagode ovim uslovima. Upoznavanje i prilagođavanje putevima i dijelovima šuma i planina, snabdijevanje rezervama hrane i individualne i kolektivne potrebe su bile stvari koje bi se rješavale malo po malo.

Sva ova pitanja su bila tehnička pitanja prve faze borbe u planinama sa kojima se moglo dobro nositi. Ali, grupa džungle se morala suočiti sa drugim problemima. Smatralo se da “oružana propaganda” u sjevernim gradovima koji se nalaze blizu centra operacija treba da se podudara sa operacijom u planini. Čak smo pričali i o prioritetu operacija u urbanim područjima. Međutim, grupa džungle je imala ograničene resurse i energiju i stoga nije mogla riješiti oba problema, posebno zbog toga što urbani kadrovi nisu još prošli kroz vojnu obuku i jer naši profesionalni kadrovi nisu brojali više od jednog do dva člana. Još jedna stvar je bila ta što je grupa postavila planove koji su zahtijevali više energije. Pod ovim uslovima, kontaktiranje drugih revolucionarnih grupa je bilo stvarno potrebno. Stoga, počeli smo redovne sastanke sa grupom druga Ahmazadea. (3) Zahvaljujući sigurnosnim razmatranjima i kontraobavještajnim potrebama, veza između dvije grupe se razvila vrlo pažljivo i bila je fokusirana na teorijska pitanja iranske revolucije.

Ahmadzadeova grupa, zasnovana na iskustvima brazilskog revolucionarnog pokreta, preporučila je organizovanje gerilskog ratovanja u urbanim područjima. Grupa se više zalagala za ideju da pokret prvo treba da cvjeta u gradovima i da se odatle borba širi na selo, što bi slijedilo iz proširenog kretanja iz grada. Drugim riječima, vjerovali su da fokus borbe treba u drugoj fazi da bude pomjeren sa grada na selo. Na drugu stranu, Grupa džungle je predložila istovremeni početak ratovanja u urbanim i ruralnim područjima. Naš argument je bio zasnovan na propagandnom karakteru oružane borbe u njenom samom početku. Mislili smo da zadatak treba obaviti i u gradu i u selu. Doduše, mi smo dali prioritet urbanom ratovanju ali je ovaj prioritet bio taktički jer smo mislili da će operacije u gradovima pripremiti javno mnjenje da obrati pažnju operacijama u planini i da će im to donijeti veći uticaj. Ali, drugovima iz Ahmadzadeove grupe, vremenska prednost je imala strateški karakter. U svakom slučaju, veze između dvije grupe su se fokusirale na teorijska pitanja kroz jesen 1970. Planinska gerilska banda je nastavila prema zapadu, a dvije grupe još nisu došle do dogovora.

Ahmadzadeovoj grupi, organizovanje planinske borbe je bilo nepraktično i držala je da jedino na energiji koju skupimo u urbanom ratovanju možemo da se borimo u planinama. I zaista, sredstva njihove grupe nisu bila do te mjere da puste organizovane pokušaje u urbanim područjima. Ustvari, oni nisu imali dovoljno iskustva u urbanom gerilskom ratovanju, i na drugu stranu – i kao još bitnija stvar – nisu bili u okviru naših resursa i praktičnih koraka. Odlučili smo da otkrijemo naše mjere nakon što smo došli do teorijskih dogovora sa njima. Međutim, protivobavještajne mjere su dovele do produženja debata i neuspjeha za konačni dogovor.

Komandant planinske gerilske bande, drug Safai, je bio spreman da pokrene planirane operacije. Posebno je računao na mogućnost regrutovanja ljudi iz Ahmadzadeove grupe. Osim toga, Ahmadzadeova grupa je na raspolaganju imala sredstva u nekim gradovima u Mazandaran provinciji koja bi mogla riješiti glavne probleme na koje bi naišla planinska gerilska banda. Stoga, drug Safai nas je trajno pozivao da dođemo do dogovora sa Ahmadzadeovom grupom, a ovo se desilo u ranom januaru 1971. Međutim, Ahmadzadeova grupa se i dalje zasnivala na mogućnošću operacija u planini koje bi počele u gradovima i vjerovala je da bi planinska banda trebala čekati organizaciju i pripremu urbanih kadrova. S druge strane, mi smo favorizirali simultanost, jer je planinska banda bila u dobroj kondiciji da iznese operaciju i sigurno bi se problemi proširili ako ne bi uspjeli da izvršimo operaciju kako je planirano. Ovi mogući problemi su bili poput:

1. Moguća opasnost koja dolazi od produžavanja perioda izviđanja i neželjenih preranih sukoba sa silama žandarmerije.
2. Demoralizacija planinskih kadrova koja bi proizašla iz neograničenog čekanja.
Iz tih razloga, komandant planinske gerilske bande je smatrao da je mudro da pokrenemo borbu, pogotovo jer je njegovo povjerenje u uspjeh teoretskog dogovora u debati između dvije grupe i dolaženje do brzog dogovora opadalo. Na kraju krajeva, urbani kadrovi planinske gerilske bande su tražili dvomjesečni odmor da organizuju ljude i da ih pripreme da se priključe bandi. Međutim, taj plan se nije odvio kako je bilo planirano zbog neprofesionalne karijere kadrova Ahmadzadeove grupe i zbog činjenice da su oni boravili u različitim gradovima i gradićima i jer nisu baš svi od njih bili ubijeđeni u dogovor koji je prouzrokovao daljnju tvrdoglavost u debati. Dvomjesečni odmor je završio i još nismo bili preduzeli praktične mjere iako smo očekivali da se primjena brzo desi. Planinska gerilska banda je u međuvremenu izvodila izviđačke ekspedicije u istočnim dijelovima Mazandaran provincije koja je bila van plana. Ova dodatna ekspedicija je završila u februaru. Banda nije više mogla da nastavi svoje aktivnosti na isti način. Trebala bi se ili povući u grad ili da krene sa operacijama (do ovog trena, broj članova bande, koja se još uvijek oslanjala na svoje ograničene resurse, se povećala na devet, ali jedan čovjek je nestao u šumi i višednevna potraga za njim nije urodila plodom).

Planinska gerilska banda je iznijela dvije izviđačke eskpedicije (jedna je trajala dva mjeseca i druga jedan i po mjesec) koje su pokrile područja od Čalus doline do Kalkala, istočno od Mazandarana (4) i od Čalus doline do Ramiana na istoku Mazandarana (5), i bile su spremne da krenu u akciju. Imali su visok moral i ojačali su, postali su puni energije i sada su punopravne iskusne gerile.

U svakom slučaju, komandant planinske gerilske bande je obavijestio da će on pokrenuti operacije u februaru uprkos oklijevanju urbanih kadrova. Naš urbani dio još nije u potpunosti pripremio planove za operacije u gradovima, ali mi smo bili spremni da izvedemo napade sa propagandnim ciljem. U januaru, jedan od kadrova iz gerilske bande džungle, koji je bio regrutovani činovnik u vojsci, i zbog tog razloga je pripisao svoje političke dužnosti drugom drugu, je bio uhapšen zbog razloga nevezanih za gerilsku bandu. On je bio drug Gafur Hasanpur, koji je imao široke informacije o našoj maloj grupi. Bio je mučen dvadeset dana što je dovelo do njegovog ubistva. Dok je bio mučen, iz njega su izvučena priznanja. Ova priznanja su dala tragove koji bi doveli do pronalaska drugih članova grupe džungle. Ostali članovi grupe koji nisu očekivali otkrivanje informacija o aktivnostima grupe (mislili smo da zbog toga što drug nije uhapšen zbog stvari vezanih za našu grupu on neće otkriti informacije o grupi, ali to je bila ozbiljno loša procjena, i članovi čiji su identiteti otkriveni od strane neprijatelja bi trebali otići u ilegalu što je prije moguće) su bili iznenađeni i uhapšeni.

Čekanje dugo vremena i nedostatak jake podzemne urbane organizacije u to vrijeme doveli su do katastrofalnih posljedica 2. februara. Na današnji dan, planirani napad sigurnosnih snaga režima počeo je protiv nas. U toku od 24 sata, tri druga iz Gilana i dva iz Teherana su uhapšeni, tako da je samo pet ljudi od čitave urbane grupe uspjelo. U stvari, naša urbana mreža je raspuštena. Sada, dostojan član Ahmadzadeove grupe zvan drug Farhudi se pridružio seoskoj (6) bandi i broj članova se povećao na devet. Oni su se preselili sa istočnog Mazandarana do Siahkala sa autima, i rasporedili u južnim brdima Siahkala, u Dejlaman planinama, i pripremili se da započnu operacije. 5. februara, kontaktirali smo drugove seoske bande i upoznali ih sa primljenim udarcima. Niti smo mi, niti je bilo koji član seoske bande znao da je još jedan član, drug Najeri, (7), koji je bio učitelj u siahkalskim brdima i koji je znao lokaciju skrivenih skladišta hrane, takođe bio uhapšen. Naravno, ovaj drug nije bio svjestan da je seoska banda zauzela pozicije blizu Siahkala. Mi, još uvijek nesvjesni tog hapšenja, smo došli do zaključka da će on biti uskoro uhapšen. Stoga, seoska banda se odlučila da ga obavijesti da bi se trebao sakriti od policije.

8. februara, na dan kada je planiran napad na stanicu žandarmerije, drug Hadi Bandehoda je sišao sa planine da se nađe sa drugom Najerijem, mladim učiteljem iz Šagulzat sela, i da ga obavijesti o skorašnjoj mogućnosti hapšenja, i da mu pomogne da pobjegne. Međutim, on nije znao da se šteta koja je počinjena nad urbanom organizacijom proširila i na ruralnu organizaciju, i da je žandarmerija pratila Najerijevo prebivalište. U svakom slučaju, drug Hadi Bandehoda je bio uhvaćen od strane neprijatelja nakon oružanog sukoba. Drugovi na visinama su čuli pucanje i odlučili su da počnu napad u skladu sa planom da bi oslobodili zarobljenog druga.

U zoru, 8. februara, oni su napustili kamp, i nakon što su uzeli kontrolu nad minibusom u Siahkal-Lunak putu, krenuli su sa napadima na žandarmerijsku stanicu u Siahkalu. Glavna meta je bila žandarmerijska stanica i šumarska stanica. Čitav inventar žandarmerijske stanice, uključujući devet pušaka i mitraljeza, je bio zaplijenjen. Zamjenik komandanta žandarmerijske stanice i još jedna osoba su ubijeni u operacijama. Drugovi su se povukli u južne visoravni bez žrtava. (Štaviše, uhapšeni drug nije bio pronađen u žandarmerijskoj stanici jer ga je komandant stanice već ranije prebacio u Rašt (8)).

Od 8. februara do 27. februara, 1971., planinska banda je bila meta koncentrisanih napada od strane neprijatelja. Borili su se hrabro i uništili više od 60 činovnika i redova neprijateljske vojske.

       2. Ovo je bilo pitanje za sve: “zašto je planinska banda tako brzo pala u poraz?”

Bilo je različitih analiza koje su objašnjavale ovaj neuspjeh, ali razna gledišta ovih pokušaja nisu bila jasna mnogima koji su se bavili ovim pitanjem. Ovde ćemo pokušati diskutovati glavne i sporedne uzroke poraza ali neke tačke bi trebalo naglasiti unaprijed.

Naša grupa je počela operacije sa pretpostavkom da bi mogli biti uništeni u svakom trenutku akcije. Mi smo uveliko nastojali da prikrijemo naše aktivnosti. Ali jesmo li zaista bili uspješni u tom pokušaju? Naši drugovi su izvršili izviđanje u planini i šumi mjesecima unaprijed, ne ostavivši traga, a naši urbani i komunikacioni kadrovi su nas podržali sa logističkim potrepštinama. Znali smo da će aktivnosti pripreme aktivnosti trajati dosta dugo. Znali smo to dobro i to smo i iskusili (ovde se pojavljuje protivrječnost između vremena za pripremu i kvaliteta pripreme). Grupa mora da izvrši pripreme bez kojih ne može djelovati, i prirodno, bolje pripreme bi povećale šanse za uspjeh. S druge strane, pripreme treba da se obave u zadatom roku jer vrijeme je negativan faktor za neiskusne grupe na početku aktivnosti, jer dopušta policiji da prati i napada grupu ili tim koji još nije dovoljno iskusan. Shvatili smo ovu protivrječnost, ali nismo mogli procijeniti tačno vrijeme početka operacija. Stoga, želja za početkom operacija sa većim sredstvima nas je obeshrabrila da otpočnemo akciju na vrijeme kad smo planirali, tako da je vrijeme radilo protiv nas a u korist neprijatelja. Primili smo udarce u gradu bez da smo napravili ijednu akciju. Potrebno je reći da je tempiranje negativan faktor za grupu ili tim samo prije početka operacija jer grupa još uvijek nema praktično iskustvo sukoba sa neprijateljem, ali sigurno nakon što operacija počne i grupa počne da dobija iskustvo u akciji i razvije se u gerilsku organizaciju, tempiranje više ne bi imalo negativnu ulogu. Od tog trena, budućnost pripada revolucionarima, a vrijeme bi bilo pozitivan faktor.

Po mom mišljenju, razlozi koji su zbirno značili uništenje planinske bande su bili uglavnom taktičke greške. Ali, u planini, banda je napravila veliku stratešku grešku u političkom, vojnom i komandnom smislu koji su opisani ovde. Taktički razlozi propasti planinske bande su bili:

1. Kašnjenje sa početkom operacija
2. Nedostatak snažne skrivene organizacije sa skrivenim kadrovima
3. Odsustvo dobro organizovanog protiv-obavještajnog sistema
4. Nedostatak praktične i teorijske koordinacije sa drugim grupama
5. Nedostatak čvrstine članova planinske bande u vođenju dnevnih poslova tako da kada su četiri gerilca uhvaćena od strane nekih seljaka, zbog njihovog subjektivizma, nisu reagovali nasilno zbog vojnog pravila da seljake ne smijemo povrijediti. Mislili su da nijedan seljak ne smije biti povrijeđen pod nikakvim uslovima, stoga, kada su seljaci pokušali da uhapse drugove, oni nisu koristili svoje oružje. Ignorisali su ovaj princip koga su svi bili svjesni: u ranim koracima gerilskog ratovanja, seljaci ne mogu shvatiti svrhu male gerilske bande i stoga reaguju u skladu sa trenutnim normama.

Čvrstina i energija gerile, umjesto nježnosti i umjerenosti, garantuje njeno preživljavanje. U ranim koracima, umjerenost je slabost. Gerila mora pokazati svoje postojanje sa punom moći i snagom. Kasnije će biti sposobna da iznese operacija u korist seljaka i protiv neprijatelja. Samo na ovaj način, seljaci mogu postati svjesni moći gerile i njene svrhe i onda bi je podržali.

Ali, glavni uzrok neuspjeha planinske bande je bio nešto drugo. Planinska banda je trebala biti samodovoljna i sposobna da nastavi svoje kretanje i borbu samo na osnovu svojih priprema i logistike, bez da se oslanja na urbanu organizaciju. Glavni uzrok bi se trebao potražiti u promjeni strateškog plana planinske bande. U zadnjim sedmicama izviđanja, banda je došla do zaključka da bi operacije trebale biti planirane na takav način da bi imale uticaja na područje operacija.

Dakle, teorija “operacija sa lokalnim uticajem” je zamijenjena sa “operacijama sa nacionalnim uticajem.” Taktički rezultat ove strateške promjene je bio taj da drugovi u planinskoj bandi ne bi trebali da napuste područje nakon prvog napada, i da treba da ostanu u blizini i da nastave sa taktičkim izviđanjem da bi mogli napasti neprijatelja tako da uporni napadi ohrabre ljude da se uključe u borbu. Ova promjena u strateškom planu je dovela do zapostavljanja neophodnog principa “trajne pokretnosti” i ostanka u području i planiranja nastavka taktičkih izviđanja u području i nakon toga napuštanja područja ka istoku bez ostavljanja traga, ostajanja zasnovanog na postojećim logistikama, i povratak na prvobitno mjesto da se otpočnu operacije da bi se završio uticaj njihovih akcija u Lahiđan području. Rastući sporovi između seljaka koji uzgajaju čaj i Organizacije čaja na jednu stranu, i između lokalnih uzgajača stoke i Organizacije prirodnih resursa, na drugu, kao i narodna opozicija birokratiji i uticajni lokalni zvaničnici su nagovještavali povoljne uslove.

Osim toga, komandant planinske bande nije očekivao da će neprijatelj poslati tako veliku armiju da uništi osmočlanu bandu. Komandant bande je očekivao da će u najboljem slučaju, odred iz Lahidžana biti poslat da potisne bandu i nikad nije mislio da će bataljon žandarmerije iz Gilana, kao i čitava policija i vojska u regiji, biti mobilizovana da nađe gerilce sa desetinama helikoptera. Zapravo, to se i desilo. General Oveisi, komandujući general žandarmerije, lično je došao u Siahkal i formirao sjedište i vodio kontrapobunjeničke operacije. Čak i Golamreza, brat od Šaha, je bio poslat u regiju za inspekciju i posjetu. Bataljon gilanske žandarmerije je stavio sve puteve i komunikacije pod svoju preciznu kontrolu i izvršio opsadu područja. Dodatna vojna jedinica se premjestila iz Mandžil garnizona u Siahkal.

Dakle, planinska banda, nakon napada na siahkalsku žandarmerijsku stanicu, povukla se u sjeverne visoravni i otpočela je izviđanje i patroliranje u skladu sa planom. Normalno, za logistiku, oni su zavisili od zaliha hrane u Kakuh vrhu koji je bio sagrađen uz pomoć Najerija, zarobljenog učitelja.

Kako smo saznali kasnije, Najeri je bio mučen i otkrio je informaciju skladišta hrane. Stoga, neprijatelj je koncentrisao snage oko Kakuha i koristeći sva sredstav, posebno helikoptere, okružio je četvoricu drugova planinske bande koji su došli do planine da uzmu hrane. I priroda je isto bila nepovoljna jer su drva zbacila lišće u zimu stoga je vidljivost bila negativan faktor ga gerilce, i dozvolila je neprijatelju da dobro iskoristi helikoptere.

Fadaini (9) planinske bande su se borili 48 sati, a kada im je nestalo municije, dvojica su izvršila samožrtvovanje (samoubilačku eksploziju) i ubili su se, zajedno sa neprijateljskim marionetama. Dvojica nih, krajnje izmorenih i skoro beživotnih, su zarobljena. Jedan gerilac je uspio pobjeći iz opsade ali je pronađen polumrtav nekoliko dana kasnije, 27. februara. Na ovaj način, od devet članova planinske bande, sedam je bilo zarobljeno, a dvojica su poginula u borbi. Ukupno, od 22 člana urbane i planinske organizacije, 17 je bilo uhapšeno od kojih je 13 pogubljeno od strane marioneta imperijalizma, marta 1971. Samo pet članova grupe je preživjelo masakr i uspjelo izbjeći hapšenje. Ostaci grupe su osudili generala Farsiua, glavnog vojnog tužioca, u revolucionarnom suđenju, i ubili su ga u zoru, 7. aprila, 1971., u činu osvete za pogubljenje njihovih drugova.

Bilješke

1. Ovu grupu su osnovali Biđan đazani i Hasan Zia Zarifi. Grupa se pripremala da formira oružanu borbu protiv bivšeg režima, ali policija je uspjela da infiltrira grupu i uhapsi članove prije nego što je ikakva akcija pokrenuta 1967. Ključni članovi su osuđeni na dugotrajni zatvor. U kriminalnim vansudskim ubistvima, Šahov režim je ubio ove političke zatvorenike 1955.

2. Sjever ovde znači iranske sjeverne provincije koje se protežu uz obale Kaspijskog mora. Jake kiše u ovom području su stvorile guste šume koje su pogodne za gerilsko ratovanje.

3. Masud Ahmadzade, suosnivač OIPGF, uhapšen, mučen i pogubljen 1971.

4. Treba ispraviti da bude zapadno od Gilana.

5. Treba ispraviti da bude sjeverno od Gorgana.

6. Ista planinska banda.

7. Pod teškom torturom, drug Irađ najeri je otkrio lokaciju skladišta hrane u Kakuh vrhu, Siahkalu. Osuđen je na doživotni zatvor od strane vojnog suda.

8. Glavni grad Gilan provincije.

9. Znači samožrtvovanje militanta, originalno ime koje su za sebe odabrale ismailijske ubice.

———–

Prevod sa: https://www.marxists.org/archive/hamid-ashraf/works/urban-mountain.htm

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s