“Nekoliko tačaka o masovnoj liniji” FRSO

(dokument stvoren od strane „Freedom Road Socialist Organization“)

Februar, 2008.

Ova studija je izrađena od strane vodećeg člana FRSO u kasnim 1980-im. Od tada je obimno korištena, kako unutra, tako i van organizacije, a isto tako je i bila mnogo puta štampana u mnogim političkim okruženjima. Primjena masovne linije je jedna od osnova onoga što mi radimo unutar sindikata, u pokretima ugnjetavanih manjina, u antiratnim i drugim progresivnim borbama. Ona govori o našem radu na formiranju komunističke partije.

Uvod

  1. Masovna linija je osnovni politički/organizacioni metod komunista. Iako je termin skovan od strane Komunističke Partije Kine, osnovni metod mobilizacije i oslanjanja na narodne mase je bio korišten od strane svih uspješnih revolucionarnih partija.

Kao tema, rasprava o masovnoj liniji obuhvata poglede na mnoge stvari, uključujući filozofiju (odnos između teorije i prakse, između znanja i djelovanja), Marksističko-Lenjinističku strategiju i taktiku (ujedinjeni radnički front, pravilne metode vođenja),  i organizacionu teoriju (građenje partije – izgrađivanje revolucionarne organizacije).

  1. Naša početna tačka je ovo: „Narod, i samo narod, je pokretačka sila istorije svijeta.“(Mao Cedung). Ne samo da je ovo istorijski tačno, već za nas komuniste ovo odgovara na osnovna pitanja o tome na koga se oslanjamo, i kako da uradimo stvari onako kako treba. Možda je očigledno da teško šta može da se uradi bez naroda, ali ovo je ipak bila tema rasprave među revolucionarima u prošlosti.

Potreba da se razumije kako se društvo razvija

  1. Da li se istorija odvija nasumično?NE! Odvija se na osnovu zakona koji vode razvoju društva. Stav marksista je da će protivrječnost između snaga i odnosa proizvodnje, protivrječnost između ekonomske baze  i političke/ideološke nadgradnje nad njom, protivrječnost između klasa, itd., odrediti granice i mogućnosti onoga što narod može učiniti u datom trenutku i mjestu.

Ključna stvar za revolucionare je da razumiju zakone razvoja društva uopšte, a posebno zakone kojima se vodi funkcionisanje kapitalističkog društva.

Na primjer, na osnovu našeg razumijevanja teorije krize (zašto kapitalizam prolazi kroz periodične krize hiperprodukcije), neki od nas smatraju da će se velika kriza desiti tokom narednih nekoliko godina. Zajedno sa potezima političke nadgradnje gdje se pokušava uništiti mreža socijalne sigurnosti, to će imati veoma teške posljedice po gradsku sirotinju. Zauzvrat, to nam daje neke ideje u kome smijeru treba da se organizujemo.

Marksistička teorija znanja

  1. Mišljenje ljudi je u najvećoj mjeri određenozbirom svih društvenih odnosa u koje uđu, ili u kojima se nađu. Uslovi, prije svega, određuju svijest. Ovo je školski primjer materijalizma. Međutim, pod pravim uslovima, svijest može veoma da utiče na uslove. Ovo je bitna tačka i na nju ćemo se osvrnuti malo kasnije.
  1. Kako ljudi uče?Kroz iskustvo, kroz praksu. Praksa je izvor sveg znanja. U pokušaju pravljenja naučnih eksperimenata, u proizvodnji stvari, ili pokušaju mijenjanja društva, proces je u suštini isti. Na početku se nešto pokušava uraditi. Ako uspije, to se uračuna. Ako ne uspije, i to se uračuna. Iz razbacanih posmatranja i opažanja, čovjek se kreće prema konceptima – idejama ili teoriji. Ovo je prvi dio onoga što zovemo ciklusima teorije i prakse.

Koja je ispravna teorija? To je ona teorija gdje naše ideje o tome kako stvari funkcionišu, pravilno oslikavaju stvarnost i njena unutrašnja kretanja. Kako možemo biti sigurni da je naša „ispravna“ teorija zapravo ispravna? Tako što koristimo u praksi i provjerimo njene rezultate. Sa ovim ne samo da ćemo provjeriti da li teorija odgovara stvarnosti, nego ćemo usput često otkriti nešto novo i time još obogatiti teoriju. Ukratko, ovaj proces praksa-teorija-praksa… od znanja malo čega, do znanja puno toga, je Marksistička teorija znanja.

  1. Opšte obitava unutar pojedinačnog. U društvu SAD-a postoje mnoge protivrječnosti. Imamo određena iskustva i pročitali smo određene knjige, tako da smo ih svjesni. Međutim, treba imati u vidu da svaka opšta protivrječnost (npr. klasa, nacionalnost, rod, itd.) postoji kao ukupan zbir pojedinosti. U stvarnom svijetu, zakoni razvoja, zakoni kapitalizma, uvijek se pokažu kao ukupan zbir pojedinosti. Početna tačka mnogih ljudi je: „Zašto me šef ne ostavi na miru?“, umjesto: „Ovo je još jedna protivrječnost između proletarijata i buržoazije.“

Moramo biti vješti u korištenju tih pojedinosti da bi mogli da stvorimo uopštenu sliku o tome šta ova zemlja jeste.

  1. Narod uči kroz borbu. Za revolucionare, implikacije ovoga su ogromne. Ono o čemu ovo govori znači da je temeljni način na koji narod treba da uči (a ovo uključuje i nas) o društvu i kako ono funkcioniše, je kroz borbu za promjenu tog istog svijeta. Kao što je Mao rekao, ako želimo da znamo kakvog je ukusa kruška, moraćemo je promijeniti tako što ćemo je pojesti.

Ovo je razlog (ne jedini, ali ipak veoma bitan) zašto komunisti pridaju tako veliku pažnju na građenju svakodnevnih borbi u svrhu odbrane osnovnih interesa naroda. Smatramo da kroz ove pojedinačne bitke, narod uči o neprijatelju, na koji način sistem funkcioniše, kao i o tome koje su djelotvorne metode borbe. Zauzvrat, ovo nam dopušta da: zadamo udarce koji slabe i zbunjuju neprijatelja i dobijemo ono što možemo; da skupimo snage za iduće bitke (tj. da izgradimo ugledne pokrete dizanjem opšteg nivoa organizacije i svijesti), i da stvorimo povoljne uslove za narod da razmotri revolucionarnu teoriju.

Metode rada i vođenja

  1. Treba početi sa pozicija gdje se narod nalazi. S obzirom da je izgradnja borbe u srži našeg plana, smatramo da trebamo objasniti ključne principe i metode rada. Prvi princip je da naša početna tačka treba da budu potrebe i želje narodnih masa. Dobre namjere u ovom slučaju neće biti dovoljne. One nas mogu dovesti do protesta, ali tamo ćemo vrlo vjerovatno biti usamljeni. Stoga, da bi se izgradila borba, treba da osjetimo potrebe naroda kao i to šta su spremni uraditi da bi to ostvarili. Svi smo vjerovatno bili na sastancima gdje se raspravlja o nekim pojedinostima, i onda neko ustane i kaže: „Pravi problem je X ili Y.“ Ta osoba je ili veoma pronicljiva, ili je skroz u krivu. Ali nije ni bitno, jer treba da počnemo sa tačke gdje se narod nalazi.
  1. Iz masa, masama. „U čitavom praktičnom radu naše Partije, sve pravilno vođstvo je nužno „iz masa, masama.“ Ovo znači: uzeti ideje masa (razbacane i nesistematske ideje), usredsrediti ih (kroz izučavanje, pretvoriti ih u skoncentrisane i sistematske ideje), i onda masama propagirati i objasniti ove ideje dok ih mase ne prihvate kao svoje, dok ih ne prigrabe i pretoče ih u djelo, i isprobaju tačnost ovih ideja u praksi.“(Mao Cedung)

Da ovo pokušamo drugačije objasniti, mi koristimo Marksizam da vidimo gdje se narod nalazi. Na osnovu toga oko čega se narod brine i šta zapravo žele, mi razvijamo slogane, politiku, planove, načine borbe, koje bi oni prihvatili kao svoje. Na ovaj način, revolucionarna teorija postaje materijalna sila, tj. kad narod djeluje po pitanju ovih ideja, one izlaze iz svijeta ideja i postaju materijalni faktor u klasnoj borbi. I ovo je jedini način da se provjeri da li su teorija, analiza, planovi, itd. zapravo ispravni, dok se u isto vrijeme stvara osnova za produbljenje teorije.

  1. Borba za sumiranje. Da bi stvari napredovale, mi treba da budemo praktični vođe i organizatori narodne borbe. Ova uloga nije urođena, ona treba da se zaradi. Jedna implikacija je da komunisti trebaju konstantno da se bore za sumiranje – kako za aktivne elemente tako i za javno mnjenje uopšte. Da se drugačije izrazimo, nakon organizovanja određene akcije ili nakon što se nešto učini, često će se iz toga izvoditi različiti zaključci.

Ako nismo dobri u tome da ljudima pomognemo da dođu do zaključaka, naši neprijatelji će to uraditi za nas. U mnogim našim borbama (pogotovo velikim), naše pobjede će biti ograničene. Na primjer, po pitanju kriza gradskog ili državnog budžeta, ili u smanjenju socijalnih davanja, najbolje što često možemo očekivati je da otupimo efekte. Ovo ne znači da ne treba da se zalažemo za zahtjeve o potpunom odbacivanju mjera štednje, jer trebamo. Ali u stvarnosti, mi smo protiv opšti zakona kapitalizma: bogati daju na kapaljku, a uzimaju lopatama, a jedini način da se utiče na mnoge stvari koje društvo zahtijeva, je putem revolucije.

To znači da treba da pokažemo narodu šta se postiglo određenom borbom, kao i to da pred njima raskrinkamo sistem. Već postoji stav u kojem ljudi misle da se ne može boriti protiv gradske uprave, i to je ono što mi treba da im pomognemo da prevaziđu.

Takođe, u mnogim borbama, suočićemo se sa određenim brojem oportunista – birokrata u sindikatima, dežurnim dušebrižnicima, kao i onima koji žele da povuku stvari u svom smijeru. U sindikalnim pokretima, ove budale kažu: „Da smo bili fini prema gazdi, ovakve stvari se ne bi dešavale.“ Ako smo napravili dobar posao sa uključivanjem ljudi, i ako im uporno budemo objašnjavali zašto se gazde ponašaju kako se ponašaju, oni će da odbace ove prevarante.

  1. Kampanjski pristup.Neprijatelj je tvrdoglav kada dođe do toga da brani svoje interese. Tako da je produžena bitka potreba da bi se bilo šta ostvarilo. Ali sa stanovišta naroda koji uči o prirodi sistema i koji politički napreduje, ove produžene borbe (tj. kampanje) nam dozvoljavaju povoljne uslove za rad.

Ovo je zbog toga što su narodu potrebna iskustva koja se ponavljaju, da bi iz njih učili. Možda neko misli da ako bi samo političari znali kako se oni osjećaju, da bi promijenili svoj pristup. Zato, povedemo narod da vide političare – koji ne mijenjaju svoj pristup – i onda to rezimiramo ljudima. Nakon nekog vremena, narod shvati da se sa ovim ljudima ne može razumno doći do sporazuma, i da je potreban drugačiji pristup.

  1. Opšti pozivi i pojedinačne smijernice.Na početku bilo koje kampanje, početni poziv je opšti: „Pravda za …, zaustavite policijski teror.“ Ali treba da budemo vješti sa pojedinačnim smijernicama; treba da imamo iskristalisane ideje o pojedinostima onoga što treba da se napravi. Možda je ovo suviše očigledno, ali vidimo da se to dešava stalno. Nakon opšteg poziva, niko ne obraća pažnju kako da se riješe pojedinosti, da se ostvare.

Ovaj metod je od velike pomoći kada se radi na državnom ili regionalnom nivou. Može postojati poziv. Vođstvo može obratiti posebnu pažnju da se primjena poziva ostvari u više gradova, sindikalnih jedinica, naselja, itd.  Lekcije će onda biti propagirane drugima, a osnova je stvorana za to da se uči iz primjera.

  1. Napredni/srednji/nazadni.U svakom datom trenutku, mase se sastoje od naprednih, srednjih, i nazadnih.

Ko su napredni? Napredni su aktivni elementi, novi vođe, organizatori, aktivisti. Glavni kriterijum za poistovjećivanje sa naprednim jeste praksa, tj. aktivnost. Dobre ideje bez odgovarajuće prakse su beskorisne. Ovo ne znači da ne postoje politički kriterijumi koji definišu napredne, jer oni zaista postoje, zavisno od vremena, prostora i uslova. U praktičnom smislu, ovo dolazi do izražaja kada imate aktivnu osobu koja zagovara reakcionarne i rušilačke ideje, ili koja često prouzrokuje probleme. Npr. u našem radu protiv intervencionizma, često nailazimo na osobe koje nisu sretne ako se ne slažemo sa dijelovima letaka na kojima se odbacuje ovaj ili onaj vođa Trećeg svijeta. Ili, ako imate aktivnu osobu koja ne može da spava ako nije jedina osoba koja se obraća novinarima. Tako da je politički kriterijum potreban zavisno od konteksta o kojem pričamo

Ko su srednji? Oni su većina. Grupa u sredini. Po definiciji, ovo je grupa ljudi različitih sentimenata i suprotnih ideja. U većini slučajeva, treba da osmislimo naše slogane tako da odgovaraju sentimentima ove grupe. Biti u stanju pokretati i mobilizovati ovu grupu naroda je veoma često presudno za uspjeh bilo kog cilja.

Ko su nazadni? Oni su oni koji se svemu protive i opozicija. Objektivno, oni odražavaju i izražavaju  stavove neprijatelja među redovima naroda.

Ovo nisu moralne kategorije koje smo izmislili da bi se ljudi osjećali loše. Mjesto toga, mi razumijemo da se ljudi nalaze na drugim nivoima. Napredni u jednom dijelu borbe, mogu postati nazadni u drugom dijelu borbe.

Javno mnjenje nikad nije jednolično – među narodom uopšte, u pokretima, niti u našoj organizaciji. Imamo različite zadatke u odnosu na ove različite grupe, ali prvi korak je u tome da se odredi ko je ko, i šta je šta.

  1. Koji su naši zadaci i metode?Da ujedinimo napredne, da pridobijemo i pokrenemo srednje, i time da pridobijemo, neutralizujemo, izolujemo nazadne. Čak i kada dođemo do socijalizma, aktivni komunisti će biti relativno mala manjina, stoga ćemo se morati oslanjati na napredne da urade šta treba da se uradi. Napredni su most i poluga koji pomijeraju većinu – srednje.

Napredni treba da su naoružani sa razumijevanjem koje se odnosi na brige i pitanja srednjih.

Primjer: Mi i napredni smo došli do zaključka da treba da se održi glasanje o štrajku na javnom mjestu. Srednji misle da treba nešto da se uradi, ali su nervozni. Tako da smo odlučili reći da ima dovoljno novca u fondu za štajk, napravili smo poseban odbor koji će se dogovarati sa firmama za hipoteku, i dogovorimo štrajk za takvo vrijeme da će ljudi još uvijek biti zdravstveno osigurani određen period. Ukratko, usvajamo niz političkih i praktičnih mjera koji će pokazati srednjima da mi to možemo, i da ćemk pobijediti.

Ovo je još jedan praktičan primjer. Usmjeravanje većine naše pažnje na nazadne neće nas dovesti nigdje. To će nas samo dovesti u beskrajnu raspravu sa pasivnima ili neprijateljskim. Možemo i usmjeriti čitavu našu pažnju na srednje. Šta će se onda desiti? U najboljem slučaju, pridobićemo nekoliko naprednih a proces mobilizacije će biti usporen. Još češće će se desiti da zbog toga izgubimo naprednog.

  1. Izgubiti naprednog je katastrofai to treba da se izbjegne pod svaku cijenu. Ne samo da su napredni poluga za pokretanje velikog broja ljudi, već su to obično i ljudi u koje smo uložili dosta vremena i energije. Obično treba godine rada da bi se razvila napredna jezgra u masovnoj organizaciji, i isto tako godine trebaju da se nadoknade u slučaju da se ta jezgra izgubi. Štaviše, iz redova naprednih će se pojavljivati novi komunisti, tako da je to pitanje od strateškog značaja.

Zbog značaja ove grupe, treba da budemo fleksibilni. Novi napredni ljudi možda imaju zablude o sistemu; treba da radimo pažljivo sa njima da bi odstranili desničarske greške. Više dugotrajnih naprednih možda bude frustrirano i sklono ultra-ljevičarskim greškama (kada idu daleko ispred onoga gdje se narod nalazi). Opet, treba da se držimo njih i budemo strpljivi, i sumirati šta radi u praksi a šta ne.

Masovna linija i rad na jedinstvenom frontu

  1. Ujediniti sve koji se mogu ujediniti za borbu protiv neprijatelja. Na stranu strateško pitanje jedinstvenog fronta (pitanja naše dugoročne strategije za revoluciju u zemlji), u bilo kojoj borbi mi trebamo ujediniti sve one koje možemo da se borimo protiv neprijatelja. Često postoje druge organizacione sile na terenu. Neke od njih su dobre i poštene. Neke vode ljudi koji su zbunjeni ili koji nisu potpuno stabilni. A neke vode potpuno jasno oportunisti – živimo u vremenu kada se i policija počela uključivati u organizovanje zajednice.

Jasno je da nije problem ujediniti one koji su dobri i iskreni. I nekad može biti izazovno, pa i bolno, sarađivati sa zbunjenim i kolebljivim; dovođenje ovakvih sila ne bi trebao biti pretjerano velik problem. Međutim, oportunisti i razbijači zahtijevaju poseban tretman.

Primjenom masovne linije u jedinstvenom frontu, možemo potkopati i izolovati takve elemente. Ključno je imati čvrstu liniju i program koji odgovara potrebama naroda, analizu koja podvlači oštru liniju između oportunista i masa, i politike i planove koji zaoštravaju kontradikcije u oportunističkom kampu.

Ovaj proces je nekad vrlo jednostavan. U radu koji se tiče socijalnih davanja, kažemo da nijedna progresivna organizacija ne bi trebala podržati propise koji su štetni. Iskreni ljudi, oni koji žele da se bore, će se složiti sa ovim. Neiskreni ljudi, oportunisti, će pokušati da se nekako smjeste  i regulišu propise tako da i oni dobiju dio kolača, i treba da ih se izoluje.

Ovo ne znači da zagovaramo doktrinu „mi ili oni“. Poenta je da želimo da napravimo što jači udarac, a oportunisti tu predstavljaju prepreku. Želimo da ih odvojimo od njihove baze, i da ih smaknemo sa političke pozornice. Masovna linija igra veliku ulogu u ovome.

Napredne akcije

  1. Uloga naprednih akcija. Iako je istina da se svijest kreće od nižih nivoa, ka višima, i da ljudi uče putem prakse, pogrešno je usvojiti sistem stupnjeva u vidu formule, koji bi nadredili nad borbom. Nema pravila koje kaže: prvo podijelimo letke, onda imamo masovni sastanak, onda održavamo protest, onda zauzimamo prostorije, itd. Život je komplikovaniji od toga.

Nekad se može desiti da je najbolji put u kampanji taj da ujedinimo napredne koji će onda izvesti akciju. Ovaj čin onda može podstaći bazu koja podržava toga naprednog, postaviti stub otpora oko kojeg se mogu okupiti, i stvoriti okruženje u kojem se možemo boriti za javno mnjenje.

Stvaranje povoljnih novih uslova kroz borbu

  1. Objektivni uslovi sa kojima se suočavamo nisu statični. Uslove možemo mijenjati radom, kroz borbu. Uzajamnim djelovanjem na situaciju, mi postajemo njen dio i mijenjamo je.

Marksistička teorija znanja je utjelovljena u komunističkoj organizaciji

  1. Mi smo organizacija demokratskog centralizma. Koristimo Marksizam da analiziramo svijet i uvidimo šta treba da uradimo. Na osnovu ove analize, mi razvijamo liniju, politiku, i planove. Nakon toga, stavljamo ih u praksu. Ako imamo situaciju gdje više različitih linija se stavljaju u praksu, ne samo da je kontraproduktivno, već to čini i nemogućim da vidimo šta funkcioniše a šta ne.  Zbog toga insistiramo na tome da se manjina podredi većini, i težimo da napravimo zajednički plan.

Krećemo se kroz cikluse teorije i prakse. Ako se linija ispostavi pogrešnom, na osnovu prakse, i to uračunamo. U tom postupku, linija se mijenja ili napreduje. Praksa je jedini kriterijum istine.

Naša struktura ima lanac znanja kao i zapovjedni lanac. Niža tijela su podređena višima. Nije tu u pitanju samo to da su naši neprijatelji organizovani, pa moramo i mi biti. Nadamo se da će viša tijela skupiti više znanja, zasnovanog na širem spektru organizovane prakse nego niža tijela, kao i to da su u boljoj poziciji da sumiraju čitav rad kao cjeline. Na primjer, član Okružnog odbora treba da bude zainteresovan za sav rad u okrugu.  Imaju odgovornost da se pobrinu da se provodi čitava linija i strategija distrikta, a time i čitave organizacije.

Masovna linija i revolucija

  1. Lenjin je istakao da su tri faktora potrebna za revoluciju. Narod ne može da živi na stari način, vladajuća klasa ne može da vlada na stari način, i da mora da postoji jaka revolucionarna organizacija. A za to treba vremena.

Mi nismo velika organizacija, a isto tako biće i mnogih krivina na putu. Nije na nama da u ovom trenutku budemo hvalisavci. Treba da budemo skromni i učimo od ljudi kao što oni uče od nas. Dosljedno podržavajući masnovnu liniju mi to možemo ostvariti. To je moćno oružje za izgradnju borbe, osnaženje organizacija i narodnih pokreta, i za izgradnju revolucionarne organizacije.

Mi ne znamo kad će naša klasa preuzeti moć. Ali možemo biti potpuno uvjereni da će organizacija koja predvodi revolucionarni proces, koristiti masovnu liniju.

Izvor: http://www.frso.org/about/docs/frsomassline.htm

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s