“Feministički zahtjevi” Hose Karlos Mariategi

“Feministički zahtjevi” Hose Karlos Mariategi

U Peruu pulsiraju prva feministička nespokojstva. Postoje neke ćelije, neka jezgra feminizma. Zagrižene pristalice nacionalizma će sigurno pomisliti: eno još jedne egzotične ideje, još jedne strane ideje koja se usađuje u peruanski mentalitet.

Umirimo malo ove preplašene ljude. Ne treba na feminizam gledati kao na neku egzotičnu, stranu ideju. Treba prosto vidjeti jednu humanu ideju. Ideju karakterističnu za jednu civilizaciju, svojstvenu jednoj epohi. I, prema tome, jednu ideju sa pravom državljanstva u Peruu, kao i u svakom drugom dijelu civilizovanog svijeta.

Feminizam se nije u Peruu pojavio vještački niti nasumično. Pojavio se kao posljedica novih oblika intelektualnog i manuelnog rada žene. Žene koje su stvarno povezane sa feminizmom su žene koje rade, žene koje se školuju. Feministička ideja je naročito plodna među ženama koje se bave intelektualnim ili manuelnim radom: univerzitetske profesorice, radnice. Ona nalazi plodno tlo za svoj razvoj u univerzitetskim učionicama, koje sve više privlače žene Perua, i u radničkim sindikatima, u koje se fabričke radnice uključuju i organizuju sa istim pravima i istim obavezama kao muškarci. Pored ovog spontanog i organskog feminizma, koji prikuplja svoje pristalice u različitim oblastima ženskog rada, postoji i, kao i u drugim dijelovima svijeta, diletantski feminizam, pomalo sitničav i pomalo pomodarski. Feministkinje ove kategorije od feminizma prave prosti knjiški zadatak, čisto pomodarstvo.

Niko ne treba da se čudi što se sve žene ne ujedinjuju u jedinstveni feministički pokret. Feminizam nužno ima različite boje, različite tendencije. U feminizmu mogu da se razlikuju tri osnovne tendencije, tri posebne boje: buržoaski feminizam, sitnoburžoaski feminizam i proleterski feminizam. Svaki od ovih feminizama formuliše svoje zahtjeve na različit način. Žena buržujka spaja svoj interes sa konzervativnom klasom. Žena proleterka povezuje svoj feminizam sa vjerom u buduće društvo revolucionarnog mnoštva. Klasna borba – istorijska činjenica, a ne teorijska pretpostavka – se odražava i na feminističkom planu. Žene, kao i muškarci, su reakcionarke, centristkinje i revolucionarke. Ne mogu, prema tome, zajedno da biju istu bitku. U sadašnjem pregledu društva, pojedinci se više razlikuje prema klasi nego prema polu.

Ali ova pluralnost feminizma ne zavisi od same teorije. Ona više zavisi od svojih različitih praktičnih oblika. Feminizam, kao čista ideja, je suštinski revolucionaran. Mišljenju i djelovanju žena koje se istovremeno osjećaju i feministkinje i konzervativke nedostaje, dakle, unutrašnji sklad. Konzervatizam radi na očuvanju tradicionalne organizacije društva. Takva organizacija ženi negira prava koja ona želi da stekne. Feministkinje buržoazije prihvataju sve posljedice postojećeg poretka, osim onih koje se suprotstavljaju zahtjevima žene. Prećutno podržavaju apsurdnu tezu da jedina reforma koja je društvu potrebna je feministička reforma. Protest ovih feministkinja protiv starog poretka je previše isključiv da bi bio prihvatljiv.

Sigurno je da se istorijski korijeni feminizma nalaze u liberalnom duhu. Francuska revolucija je sadržavala prve klice feminističkog pokreta. Tada se prvi put formulisalo, u preciznim pojmovima, pitanje emancipacije žene. Babuf, vođa Zavjere za jednakost, bio je zagovornik feminističkih zahtjeva. Babuf je ovako držao govore prijateljima: „Nemojte da namećete ćutnju ovom polu koji ne zaslužuje da ga se omalovažava. Bolje istaknite najljepši dio vas samih. Ako nimalo ne računate na žene vaše republike, načinićete od njih male ljubitelje monarhije. Njihov uticaj će biti takav da će je one obnoviti. Ako, upravo suprotno, na njih budete računali u nekom pogledu, od njih ćete napraviti Kornelije i Lukrecije. One će vam dati Brute, Grahe i Scevole.“ U raspravama sa protivnicima feminizma, Babuf je govorio o „ovom polu koji je tiranija muškaraca uvijek željela da poništi, o ovom polu koji nikad nije bio beskoristan u revolucijama.“ Čak ni Francuska revolucija nije htjela da ženama da jednakost i slobodu koje su zagovarali jakobinski i egalitaristički glasovi. Deklaracija o pravima čovjeka, kao što sam već jednom napisao, je prije mogla biti nazvana Deklaracija o pravima muškarca. Buržoaska demokratija je oduvijek isključivo muška demokratija.

Rođen u liberalnoj matrici, feminizam nije mogao biti ostvaren u toku kapitalističkog procesa. Tek sada, kada istorijski razvoj demokratije stiže do svog kraja, žena stiče politička i zakonska prava muškarca. Upravo je ruska revolucija izričito i jasno dala ženi jednakost i slobodu koje su prije više od jednog vijeka uzalud zahtijevali od francuske revolucije Babuf i egalitaristi.

Iako buržoaska demokratija nije ostvarila feminizam, ona je nenamjerno stvorila uslove i materijalne i moralne pretpostavke za njegovo ostvarivanje. Feminizam demokratiju vrednuje kao produktivni element, kao ekonomski faktor, stvarajući od njenog rada korist koja je svaki dan sve ekstenzivnija i intenzivnija. Rad radikalno mijenja mentalitet i duh feminizma. Žena dobija, na osnovu posla, novi pojam o samoj sebi. Nekada davno, društvo je osuđivalo ženu ili da ulazi u brak, ili da bude ljubavnica. Danas je osuđuje, prije svega na rad. Ova činjenica je promijenila i podigla poziciju žene u životu. Oni koji osporavaju feminizam i njegov napredak sentimentalnim i tradicionalističkim argumentima traže da žena treba da bude obrazovana samo za ognjište. Međutim, ovo praktično znači da žena treba da bude obrazovana samo za uloge ženke i majke. Odbrana poetike ognjišta je, zapravo, odbrana ropstva žene. Umjesto da oplemenjuje i uzdiže ulogu žene, ona je umanjuje i ponižava. Žena je nešto više od majke i ženke, baš kao što je i muškarac nešto više od mužjaka.

Tip žene koja bi proizvela novu civilizaciju mora da bude suštinski različita od tipa žene koju je stvorila civilizacija koja sada nestaje. U jednom članku o ženi i politici, istražio sam tako neke vidove ove teme: „Trubadurima i zaljubljenicima u žensku lakomislenost ne nedostaje razloga da se uznemire. Tip žene koji je stvorio vijek kapitalističke rafinisanosti je osuđen na dekadenciju i propast. Italijanski pisac Pitigrili ovaj tip savremene žene klasifikuje kao tip sisara luksuza.”

„Dakle, ovaj sisar luksuza će se iscrpiti malo po malo. Kako kolektivistički sistem zauzima mjesto individualističkog sistema, smanjivaće se luksuz i elegancija žena. Čovječanstvo će da izgubi neke sisare luksuza; ali će da dobije mnoge žene. Odjeća žena budućnosti biće manje skupa i raskošna; ali će pozicija te žene biti dostojanstvenija. I osnova života žena će se premjestiti sa individualnog na društveno. Moda se više neće sastojati od imitacije neke moderne Madam Pompadur koju ukrašava Paken. Sastojaće se, možda, od imitacije neke gospođe Kolontaj. Žena će, sve u svemu, da košta manje, ali da vrijedi više.”

Ova tema je ogromna. Ovaj kratki članak samo želi da utvrdi karakter prvih ispoljavanja feminizma u Peruu i da pokuša da vrlo jezgrovito i brzo protumači karakteristike i duh svjetskog feminističkog pokreta. Muškarci koji zapažaju velike emocije ovog vremena ne treba niti mogu da se osjećaju izostavljenim ni ravnodušnim prema ovom pokretu. Žensko pitanje je dio pitanja čovječanstva. Feminizam mi se, uostalom, čini interesantnija i više istorijska tema od perike. I dok je feminizam kategorija, perika je anegdota.

 

Napisao Hose Karlos Mariategi 1924. godine.

Prvi put objavljeno u Mundialu, 19.12.1924. godine, Lima, Peru. Objavljeno u XIV tomu Teme o obrazovanju (Temas de educación), iz Sabranih djela H. K. Mariategija, Biblioteke Amauta.

Advertisements

“Šta znači igrati ulogu avangarde” Mao Cedung

“Šta znači igrati ulogu avangarde” Mao Cedung

Ona je počela igrati, u izvjesnom smislu, ulogu avangarde. To su priznali svi u zemlji, izuzev krajnjih reakcionara. Šta to znači igrati ulogu avangarde? To znači igrati ulogu vođe, to znači nalaziti se u prvim redovima revolucije. U redovima kineskog naroda koji se bori protiv imperijalizma i feudalizma postoji omladinska armija koja se sastoji od inteligencije i studenata. To je prilično jaka armija. Čak i ako je mnogo izginulo, ali ona i danas ima nekoliko miliona ljudi. Ova milionska armija predstavlja krupnu, i pri tome veoma važnu borbenu jedinicu u borbi protiv imperijalizma i feudalizma. Ali ne treba se oslanjati samo na nju. Oslanjajući se samo na nju, nemoguće je pobijediti neprijatelja, pošto ona ne sačinjava glavne snage armije. A ko sačinjava glavne snage armije? Najšire mase radnika i seljaka. Mlada kineska inteligencija i studenti treba da idu u radničko-seljačke mase da mobilišu i organizuju te široke mase i radnika i seljaka koje čine 90% stanovništva zemlje. Bez tih glavnih snaga, to jest bez radnika i seljaka, oslanjajući se na samo onaj dio armije koji se sastoji od mlade inteligencije i studenata, nemoguće je postići pobjedu nad imperijalizmom i feudalizmom. I zbog toga mlada inteligencija i studenti čitave zemlje treba neizostavno da se približe širokim masama radnika i seljaka, da se spoje s njima u jednu cjelinu, i tek onda će se stvoriti velika, moćna armija. To će biti armija od nekoliko stotina miliona ljudi! Samo sa takvom velikom armijom biće moguće srušiti čvrste pozicije neprijatelja, srušiti njegove posljednje bastione…

Ovdje sam istakao mjerilo koje je, po mom mišljenju, jedino… Šta može da posluži kao kriterijum za određivanje revolucionarnosti nekog omladinca? Kakvom mjerom da se mjeri? Postoji samo jedan kriterijum: treba vidjeti hoće li taj omladinac da stane uz široke radničko-seljačke mase i je li on s njima na djelu. Ako on hoće da stane uz radnike i seljake i to ostvaruje na djelu – znači, on je revolucionar; u protivnom slučaju, on je nerevolucionar ili kontrarevolucionar. Ako on danas stoji sa masama radnika i seljaka, onda je on danas revolucionar. Ali ako on sutra ne bude s njima stajao, ili, još gore, bude ugnjetavao narod, tada će on već biti nerevolucionar ili kontrarevolucionar. Izvjesni omladinci samo pričaju kako oni vjeruju u tri narodna principa, ili kako vjeruju u marksizam; ali na to se ne može računati. Vidite: zar Hitler ne priča da je on „za socijalizam“? Ta zar i Musolini prije dvadeset godina nije bio „socijalista“! Šta znači taj njihov „socijalizam“? Očevidno, ništa drugo nego fašizam! Zar nije i Čen Du Sju „vjerovao“ u marksizam? A šta je poslije uradio? Prebjegao u tabor kontrarevolucije. Zar nije i Čan Go Tao takođe „vjerovao“ u marksizam? A kuda se sada izgubio? Pobjegao je, –  pao pravo u blato. Izvjesni ljudi veličaju sebe kao „sljedbenike tri narodna principa“ i kao njihove pravovjerne sljedbenike. A šta su uradili? Očevidno, njihov nacionalizam je dogovor s imperijalizmom; njihova vlast naroda – to je ugnjetavnje naroda. A njihovo narodno blagostanje? Ono se sastoji u tome da se pije krv naroda, i to da se što više pije. Oni su pristalice tri narodna principa samo na riječima. Zato, kad ocjenjujemo čovjeka, mi provjeravamo da li je on lažni ili istinski marksista. Treba samo vidjeti kakav je njegov stav prema širokim radničko-seljačkim masama, i sve će odjednom postati jasno. Postoji samo taj kriterijum, drugog kriterijuma nema.

Današnji miting ima veliki značaj. Time ja i završavam. Nadam se da ćete se vi pozabaviti izučavanjem iskustva kineske revolucije za proteklih pedeset godina, da ćete razvijati ono što je bilo dobro u prošlosti, da ćete odbaciti one greške koje su bile počinjene u prošlosti, da bi se omladina približila čitavom narodu, da bi revolucija izvršila zaokret od poraza ka pobjedi. Dan kada se sva omladina i čitav narod budu pokrenuli, organizovali i okupili, biće dan pobjede nad japanskim imperijalizmom, a odgovornost za to treba da preuzme na sebe svaki omladinac. Sada svaki omladinac treba da postane drugačiji nego što je bio ranije: on treba sa najvećom voljom da radi na okupljanju cijele omladine, na organizovanju čitavog naroda, da se bori za pobjedu nad japanskim imperijalizmom, da se bori za pretvaranje stare Kine u novu Kinu. Eto kakve nade ja polažem u vas.

(„Pravac razvitka omladinskog pokreta“ t. III)

“Pogrešan stil u radu partije” Mao Cedung

“Pogrešan stil u radu partije” Mao Cedung

Danas se veliki broj naših drugova još uvijek pridržava pogrešnog stila u radu, prilazeći pitanjima „veoma površno“, ne želeći da ulaze u njihovu suštinu; ponekad oni uopšte nemaju predstave o tome šta se dešava dole, a ipak zauzimaju rukovodeće položaje. To je vrlo opasno. Bez istinski konkretnog poznavanja stvarnog položaja svih klasa kineskog društva ne može biti ni istinski pravilnog rukovođenja.

Jedini metod koji pruža takvo poznavanje jeste izučavanje društva, izučavanje samog života svih društvenih klasa. Za rukovodeće radnike glavni metod upoznavanja društva sastoji se u tome da se, prethodno razmislivši, odredi nekoliko gradova i sela, i da se, prema osnovnom zahtjevu marksizma – primjenjujući metod klasne analize, – izvrši niz brižljivih ispitivanja. Samo tim putem mi ćemo moći da steknemo neophodan minimum znanja o problemima kineskog društva.

Za to je potrebno, prvo, svoj pogled upravljati dole, a ne letjeti po oblacima. Ko ne želi i nije spreman da svoj pogled upravlja dole, taj do kraja svog života neće biti u stanju da shvati kako treba situaciju u Kini.

Drugo, voditi razgovore. Površna zapažanja i glasovi nikada neće dati potpuno znanje.

Iz čitavog materijala koji sam ja sakupio putem razgovora, onaj dio koji se odnosi na provinciju Hunan i na Čingkangšan u potpunosti je izgubljen. Materijali koji se objavljuju uglavnom se sastoje od „Materijala o ispitivanju stanja u okrugu Singo“, „Materijala o ispitivanju stanja u opštini Čangan“, i „Materijala o ispitivanju stanja u opštini Cajsi“. Metod razgovora je najjednostavniji i lako izvodljiv, a uz to i najtačniji i najsigurniji metod. Od njega sam ja imao vrlo mnogo koristi. To je takva škola s kojom se ne može upoređivati nikakav univerzitet. Na takve razgovore treba pozivati iskusne rukovodioce srednjeg i nižeg ranga i mjesne stanovnike. Pri ispitivanju pet okruga u Hunanu i dva okruga u rejonu Čingkangšana pozvao sam rukovodioce srednjeg i nižeg ranga tih okruga; pri ispitivanju okruga Sjunju pozvao sam nekoliko srednjih i nižih rukovodilaca, a takođe i jednog osiromašenog sjucaja, nezaposlenog sitnog činovnika koji je prije u okružnom načelstvu vodio zemljišni porez. Svi oni rekli su mnogo čega što ja ranije nisam imao prilike da čujem. Tako sam ja prvi put stekao potpunu predstavu o svim onim gadostima koje se čine u kineskim zatvorima iz razgovora sa nadzornikom okružnog zatvora u vrijeme ispitivanja stanja u okrugu Singo i u dvije opštine – Čangan i Cajsi – na razgovore su pozvani opštinski rukovodioci i obični seljaci. Svi ti ljudi – mjesni rukovodioci, seljaci, sjucaji, nadzornik zatvora, trgovac i poreski činovnik – bili su moji uvaženi učitelji. Smatrajući sebe za njihovog učenika, ja sam se, kao što je i trebalo, prema njima odnosio s poštovanjem, bio srdačan i prilazio im drugarski. U protivnom slučaji oni ne bi htjeli da imaju posla sa mnom, ne bi pričali ono što znaju, a ako bi i počeli da pričaju ne bi rekli sve.

Nema potrebe da se na razgovor poziva mnogo ljudi: dovoljno je pozvati tri-četiri, maksimum sedam-osam ljudi. Za svaki takav razgovor potrebno je odrediti odgovarajuće vrijeme, pripremiti pitanja, sam postavljati pitanja i zapisivati odgovore, razvijati diskusiju o pitanjima sa prisutnim. Znači, bez velikog entuzijazma, bez spremnosti da se svoj pogled upravi dole, bez žeđi za znanjem, bez duboke želje da se odbaci besmislena nadutost i da se iskreno pređe u položaj učenika, ili se uopšte ne može obaviti taj posao, ili će on biti obavljen slabo. Nužni je shvatiti da su pravi heroji – mase, mi sami, pak, često bivamo do smešnog nemoćni. Ako se to ne shvati, ne može se steći ni minimalno znanje.

Ponavljam, da se glavni cilj objavljivanja ovog materijala koji sadrži obavještenja, sastoji u tome da se pokaže kakvim se putem može shvatiti položaj masa, a ne u tome da bi drugovi zapamtili baš ovaj konkretni materijal i zaključke izvučene iz njega. Uopšte uzev, nezrela kineska buržoazija nije umjela, i nikad više neće umjeti, da za nas pripremi relativno potpune, ili makar i minimalne podatke o položaju društva, kao što je to učinila evropska, američka ili japanska buržoazija, i zato nama ništa drugo ne preostaje nego da sami obavimo rad na prikupljanju materijala. Ovo se naročito odnosi na rukovodioce praktičare koji uvijek moraju da budu u kursu situacije stalno promjenljive, a u ovoj stvari komunisti ni u jednoj zemlji ne mogu računati na nešto gotovo. Zato se svi rukovodioci-praktičari moraju baviti izučavanjem stanja u masama. Što se pak tiče onih koji poznaju samo teoriju, ali ne poznaju realnu situaciju, to je za njih takvo ispitivanje tim prije potrebno; u protivnom slučaju oni neće moći da povežu teoriju s praksom. „Ko nije ispitivao, taj nema pravo da donosi sud o nečemu!“ Iako su neki ljudi ovu frazu ismijavali kao ispoljavanje „uskog empirizma“, ja se ni sada ne kajem za svoje riječi; i  ne samo da se ne kajem, nego sam kao i prije čvrsto ubijeđen u to, da onaj ko ne ispita, ne može pretendovati na pravo da donosi svoj sud. Vrlo mnogo ljudi smjesta, „tek što su sišli s kola“, počinju bučno da sude i zavode u red svemu, da izražavaju svoje mišljenje, kritikuju i osuđuju sve i svakog; na praksi takvi ljudi svi bez izuzetka doživljavaju porez, zato što sudovi ili kritike slične vrste, bez oslonca na brižljivo ispitivanje, nisu ništa drugo do neznalačko brbljanje. Šteta koju su pričinili našoj Partiji takvi „najviši opunomoćenici“ ne može se izmjeriti, a takvih „najviših opunomoćenika“ koji svuda stignu, svuda dospiju ima kod nas i na pretek. Pravilno kaže J. V. Staljin: „ … teorija postaje bespredmetna ako se ona ne povezuje s revolucionarnom praksom“, i, naravno, pravilne su takođe njegove riječi o tome da „praksa postaje slijepa, ako sebi ne osvjetljava put revolucionarnom teorijom“.[1] Za „uski empirizam“ mogu se optuživati samo slijepi, nedalekovidi praktičari koji ne vide perspektive.

Ja i sada osjećam veliku potrebu da detaljno izučim Kinu i druge zemlje svijeta. To se objašnjava ime što je moje znanje u ovoj ili onoj oblasti još uvijek krajnje nedovoljno. Ja nikako ne mogu tvrditi da je meni sve već poznato, a da drugi ne znaju ništa. Zajedno sa svim partijskim drugovima učiti se od masa, biti, kao i prije, njihov skromni učenik – to je moja iskrena želja.

(Predgovor u pogovor uz „Materijale o ispitivanju stanja na selu“, t. IV)

[1] J. V. Staljin, „Osnovi lenjinizma“, odjeljak III, „Teorija“ (Dela, t. 6, str. 88-89. – Prim. red.).

“Neki vole da pišu opširno” Mao Cedung

“Neki vole da pišu opširno” Mao Cedung

Neki naši drugovi vole da pišu opširno, a nikakvog sadržaja u njihovom pisanju nema, baš kao što su i „zavoji na nogama lijene žene – dugački i smrdljivi“.[1] Kakvog ima smisla pisati tako dugačke i isto tako prazne, besadržajne stvari? Ovdje postoji samo jedno objašnjenje – očigledno, autori nikako ne žele da ih mase čitaju. Dugačko, pa još i besadržajno – čovjek pogleda ii samo glavom odmahne; ko ima volje da čita?

Pisati dugačko i besadržajno – rđavo je; e, a kratko i besadržajno – dobro? Ne, to je takođe rđavo. Treba iskorijeniti svako prazno pričanje. Ali, prvo i najvažnije što treba učiniti, jeste što prije izbaciti na đubrište dugačke i smrdljive zavoje lijene žene. Nama može neko da prigovori: „Pa, i „Kapital“ je vrlo dugačak. A šta ćemo sa njim? Vrlo jednostavno: njega treba čitati i čitati! Poslovica kaže: „Prema svecu i tropar“, a druga – „Pirinač jedi pošto se dobro začini, odijelo šij prema sebi“. Bilo šta da radimo uvijek treba da računamo sa okolnostima. To se isto tako odnosi i na ono što mi pišemo i govorimo. Mi smo protiv šablonskog pisanja – beskrajnog fraziranja i besadržajnog, praznog pričanja, no to nikako ne znači da svako djelo obavezno treba da bude kratko. U ratno doba, naravno, nužno je pisati kraće, ali je još nužnije pisati sadržajno.

Djela prepuna besadržajnog pričanja nikako se ne mogu dozvoliti i zaslužuju najodlučniju osudu. Ovo se odnosi i na usmena izlaganja. Tu takođe treba prekinuti sa beskrajnim fraziranjem i besadržajnim praznim pričanjem.

[1] („Protiv šablonskih shema u Partiji“ . IV)

“Citati predsjednika Mao Cedunga” 8. Narodni rat

“Citati predsjednika Mao Cedunga” 8. Narodni rat

Revolucionarni rat je rat masa, on se može voditi samo kada se mobilišu mase, samo kada se oslanja na mase.

„Brinuti se o životu masa, poklanjati pažnju metodima rada“ (27. januar 1943.), Izabrana djela I

 

Šta je pravi čelični zid? Mase, mnogomilionske mase koje svim srcem i svom dušom podržavaju revoluciju. To je pravi čelični zid koji ne može, nikada ne može, razrušiti nikakva sila. Kontrarevolucija neće biti u stanju da nas razbije, a mi ćemo nju razbiti. Kada budemo okupili mnogomilionske mase oko revolucionarne vlasti i razvili naš revolucionarni rat, mi ćemo biti u stanju da potpuno uništimo kontrarevoluciju i da uzmemo u svoje ruke čitavu Kinu.

Na istom mjestu

 

Najbogatiji izvor velike snage za vođenje rata nalazi se u narodnim masama. Japan se usudio da nas tiraniše prije svega zbog toga što narodne mase Kine nisu organizovane. Kada budemo otklonili ovaj nedostatak, japanski agresori će se naći pred ustalim mnogostomilionskim kineskim narodom kao divlji bik u vatrenom obruču – dovoljno je viknuti, i on će, užasnut, jurnuti u vatru i izgorjeti.

„O dugotrajnom ratu“ (Maj 1938.), Izabrana djela II

 

Imperijalisti nas toliko maltretiraju da se prema tome moramo ozbiljno odnositi. Mi ne samo što treba da imamo moćnu regularnu armiju nego i da u širokim razmjerama stvaramo divizije narodnih gardista. Na taj način, ako imperijalisti izvrše agresiju protiv naše zemlje, njima će biti teško da učine čak i jedan jedini korak.

Intervju sa dopisnikom agencije Hsinhua (29. septembar 1958.)

 

Sa gledišta revolucionarnog rata u cjelini, narodni partizanski rat i glavne snage Crvene armije su kao dvije ruke jednog čovjeka. Ako bismo koristili samo glavne snage Crvene armije, a ne bismo vodili narodni partizanski rat, značilo bi ratovati jednom rukom. Kada kažemo da je narod uporišnih baza jedan od faktora rata, osobito u vezi sa vojnim operacijama, mi konkretno imamo u vidu naoružani narod. To je glavni razlog toga što neprijatelj smatra opasnim da ulazi u naše uporišne baze.

„Pitanja strategije revolucionarnog rata u Kini“ (Decembar 1936.), Izabrana djela I

 

Ishod rata uglavnom određuju vojni, politički, ekonomski i prirodni uslovi dveju zaraćenih strana. To je nesumnjivo. Ali, to nije sve. Ishod rata takođe određuje subjektivna sposobnost dveju zaraćenih strana u rukovođenju ratom. Vojni strateg ne može računati na pobjedu u ratu prekoračujući okvire koje nameću materijalni uslovi, ali može i treba da se bori za pobjedu unutar ovih okvira. Arena vojnog stratega izgrađena je na objektivnim materijalnim uslovima, ali na ovoj areni on može da režira mnoge živopisne, veličanstvene i dinamične komade.

Na istom mjestu

 

Cilj rata nije ništa drugo do „čuvanje sebe i uništenje neprijatelja“ (pod uništenjem neprijatelja podrazumijeva se njegovo razoružanje, odnosno tzv. „lišavanje neprijatelja sposobnosti da pruža otpor“, a ne njegovo potpuno fizičko istrebljenje). U drevnim ratovima su korišćeni koplje i štit: koplje je služilo za napad, za uništenje neprijatelja, a štit – za odbranu, za čuvanje sebe. I dan danas sve vrste oružja su dalji razvitak ove dvije vrste. Bombarder, mitraljez, dalekometni top i otrovni gas su dalji razvitak koplja, a protivavionsko sklonište, šljem, betonsko utvrđenje i gas- maska su dalji razvitak štita. Tenk je novo oružje u kome se kombinuju koplje i štit. Napad je glavno sredstvo za uništenje neprijatelja, ali ne treba zanemariti ni odbranu. Napad direktno služi za uništenje neprijatelja, a, istovremeno, za čuvanje sebe, jer ako ne uništiš neprijatelja, uništiće on tebe. Odbrana direktno služi za čuvanje sebe, ali je, istovremeno, pomoćno sredstvo za napad, ili sredstvo pripreme za prelaz u napad. Odstupanje ulazi u kategoriju odbrane i nastavak je odbrane, a gonjenje je nastavak napada. Treba istaći da je od ciljeva rata uništenje neprijatelja glavni cilj, a čuvanje sebe sporedni, pošto samo masovno uništenje neprijatelja može da efikasno obezbijedi čuvanje sebe. Otuda proističe da napad, kao glavno sredstvo za uništenje neprijatelja, igra glavnu ulogu, a odbrana, kao pomoćno sredstvo za uništenje neprijatelja i kao jedno od sredstava za čuvanje sebe, igra sporednu ulogu. Iako se u ratnoj praksi dešava da se veći dio vremena posvećuje odbrani, a manji napadu, ipak, ako se razmatra tok rata u cjelini, napad ostaje glavno sredstvo.

„O dugotrajnom ratu“ (Maj 1938.), Izabrana djela II

 

Svi rukovodeći principi vojnih dejstava proističu iz jednog osnovnog principa, naime: treba na sve moguće načine čuvati svoje snage i uništavati snage neprijatelja… Kako onda objasniti podsticanje na herojsko samopožrtvovanje u ratu? Svaki rat traži cijenu, ponekad i veoma visoku. Da to ne protivriječi „čuvanju sebe“? U stvari, ni najmanje ne protivriječi. Tačnije, samopožrtvovanje i čuvanje sebe su suprotni, ali su međusobno uslovljeni. Jer su takve žrtve neophodne ne samo za uništenje neprijatelja nego i za čuvanje sebe – djelimično i privremeno „nečuvanje“ (žrtve ili plaćena cijena) potrebno je radi čuvanja sebe u cjelini i za uvijek. Iz gore navedenog osnovnog principa proističe čitav niz principa za rukovođenje vojnim dejstvima, počev od principa gađanja (zaklanjati se i potpuno iskorišćavati vatrenu moć: prvo – za čuvanje sebe, drugo – za uništenje neprijatelja), pa do principa strategije. Svi su oni prožeti duhom ovog osnovnog principa. Svi tehnički, taktički, operativni i strateški principi su uslov za primjenu ovog osnovnog principa. Princip čuvanja sebe i uništenja neprijatelja osnova je svih vojnih principa.

„Pitanja strategije partizanskog rata protiv japanskih agresora“ (Maj 1938). Izabrana djela II

 

Naši vojni principi sastoje se u sljedećem:

1) Najprije tući razbacane i izolovane, a zatim koncentrisane i jake neprijateljske snage.

2) Najprije zauzimati male i srednje gradove i prostrana seoska područja, a zatim velike gradove. 3) Postaviti sebi kao glavni cilj uništenje neprijateljske žive sile, a ne držanje ili zauzimanje gradova i teritorija. Držanje ili zauzimanje gradova i teritorija rezultat je uništenja neprijateljske žive sile, njihovo konačno držanje ili zauzimanje često je moguće samo poslije više prelaza iz ruku u ruke.

4) U svakom boju koncentrisati apsolutno nadmoćne snage (dva tri četiri, a ponekad čak i pet ili šest puta veće od neprijateljskih), opkoljavati neprijatelje sa svih strana, nastojati na njihovom potpunom uništenju, ne dajući nijednom da umakne iz obruča. U posebnim okolnostima, treba primjenjivati metod nanošenja uništavajućeg udara neprijateljima, tj., skoncentrisavši sve snage, nanositi im udare sa ćela i sa jednog ili oba krila, u cilju uništenja jednog dijela neprijatelja i razbijanja drugog, da bi naša armija da brzo prebaci svoje snage za uništenje i razbijanje drugih grupacija neprijateljske vojske. Treba nastojati da se izbjegavaju iscrpljujući bojevi u kojima dobijeno ne može da nadoknadi izgubljeno, ili mu je ravno. Na taj način, mada u cjelini nadmoćnost (brojna) nije na našoj strani, ipak, u svakom posebnom slučaju, u svakoj konkretnoj operaciji, mi imamo apsolutnu nadmoćnost koja nam u njoj obezbeđuje pobjedu. Tokom vremena, mi ćemo i u cjelini postati nadmoćniji i najzad ćemo uništiti sve neprijatelje.

5) Ne treba stupati u boj bez pripreme, bez uvjerenosti u njegov uspješan ishod; treba nastojati da budemo za svaki boj dobro pripremljeni i da obezbijedimo pobjedu na bazi upoređivanja naših uslova sa uslovima neprijatelja.

6) Razvijati stil: hrabro se boriti, ne plašiti se žrtava, ne plašiti se umora i neprekidno voditi bojeve (tj. u toku kratkog vremenskog razmaka nekoliko bojeva uzastopno, bez predaha).

7) Nastojati da se neprijatelj uništi kada se nalazi u pokretu. Istovremeno, pridavati važan značaj taktici napada na utvrđene položaje, radi zauzimanja neprijateljskih uporišta i gradova.

8) U pogledu napada na gradove: odlučno zauzimati sva slabo branjena uporišta i gradove neprijatelja; u podesnom momentu zauzimati sva uporišta i gradove neprijatelja sa srednjom odbrambenom sposobnošću, ukoliko to dozvoljava situacija; zauzimati sva uporišta i gradove koje neprijatelji snažno brane tek onda kada za to sazru uslovi.

9) Koristiti sve oružje zaplijenjeno od neprijatelja i veliki dio zarobljenika za popunjavanje svoje armije. Izvor ljudskih i materijalnih snaga naše armije uglavnom je na frontu.

10)Umješno koristiti vrijeme između dvije operacije za odmor i za sređivanje i obuku jedinica. Vrijeme za odmor i za sređivanje i obuku obično ne treba da bude suviše dugo, da se, koliko je god moguće, ne bi dalo vreme neprijatelju za predah.

To su osnovni metodi koje primjenjuje Narodnooslobodilačka armija za nanošenje poraza Čang Kaj Šeku. Prekaljujući se u toku dugotrajne borbe protiv unutrašnjih i spoljnih neprijatelja, Narodnooslobodilačka armija je stvorila ove metode koji potpuno odgovaraju našim sadašnjim uslovima… Naša strategija i taktika izgrađuju se na bazi narodnog rata. Nijedna antinarodna armija ne može da ih koristi .

„Sadašnja situacija i naši zadaci“ (25. decembar 1947.), Izabrana djela IV

 

Nadmoćnost bez pripremljenosti nije prava nadmoćnost i znači odsustvo inicijative. Kada ovo shvati, vojska koja je slabija od neprijatelja, ali je pripremljena, često može da iznenadnim napadom nanese poraz nadmoćnijem neprijatelju.

„O dugotrajnom ratu“ (Maj 1938.), Izabrana djela II

“Citati predsjednika Mao Cedunga” 7. Smjeti se boriti i smjeti pobjeđivati

“Citati predsjednika Mao Cedunga”  7. Smjeti se boriti i smjeti pobjeđivati

Narodi čitavog svijeta, ujedinite se i nanesite poraz američkim agresorima i svim njihovim lakejima! Narodi čitavog svijeta, budite hrabri, smjelo se borite, ne plašite se teškoća i idite naprijed talas za talasom! Tada će čitav svijet sigurno pripasti narodima. Svi zli duhovi biće potpuno uništeni.

„Izjava u podršku borbi naroda Konga (Leopoldvil) protiv američke agresije“ (28. novembar 1964.)

 

Trezveno ocijenivši međunarodnu i unutrašnju situaciju na bazi marksističko-lenjinističke nauke, Komunistička partija Kine je stekla uvjerenost u to da svi napadi unutrašnje i spoljne reakcije ne samo što treba da budu razbijeni nego i mogu biti razbijeni. Kada su se na nebu pojavili crni oblaci, mi smo ukazali da je to samo prolazna pojava, da će mrak ubrzo proći i da će uskoro granuti sunce.

„Sadašnja situacija i naši zadaci“ (25. decembar 1947.), Izabrana djela IV

 

U istoriji čovječanstva sve reakcionarne snage, kada se nađu na rubu propasti, uvijek se bacaju u poslednji grčeviti okršaj sa revolucionarnim snagama, a pojedini revolucionari često su za izvjesno vrijeme obmanuti takvom prividnom moći koja prikriva stvarnu slabost i ne vide suštinu da će neprijatelj uskoro biti uništen, dok su oni sami na pragu pobjede.

„Prekretnica u Drugom svjetskom ratu“ (12. oktobar 1942.), Izabrana djela III

 

Ako Kuomintang otpočne rat, mi ćemo ga potpuno uništiti. Stvar upravo stoji ovako: on izvrši napad, mi uništimo njegove snage, i on dobije ono što traži. Uništimo malo – dobije malo, uništimo više – dobije više, uništimo potpuno – dobije potpuno. Problemi Kine su složeni, pa zato i mi treba da mislimo složenije. Ako nas Kuomintang napadne, mi ćemo ratovati; ratovaćemo da bismo postigli mir.

„O Čungkinškim pregovorima“ (17. oktobar 1945.), Izabrana djela IV

 

Ako nas neko napadne, a uslovi za boj budu povoljni, naša Partija će sigurno stati na poziciju samoodbrane da uništi neprijatelje odlučno, konačno, potpuno i do posljednjeg (ne treba da stupamo u boj brzopleto, a kada stupimo, obavezno treba da pobijedimo). Mi nipošto ne treba da se plašimo zastrašujućeg izgleda reakcionara.

“Cirkular CK KP Kine o predstojećim mirnim pregovorima sa Kuomintangom“ (26. avgust 1945.), Izabrana djela IV

 

Ako je riječ o našoj želji, mi ne želimo da ratujemo ni jedan dan. Međutim, ako nas okolnosti prinude da ratujemo, mi smo u stanju da ratujemo do kraja .

„Razgovor s američkom novinarkom Anom Lujzom Strong“ (Avgust 1946.), Izabrana djela IV

 

Mi smo za mir, ali, sve dok se američki imperijalizam ne odrekne svojih drskih prohtijeva i mračnih planova za proširenje agresije, kineskom narodu ne ostaje ništa drugo do da, zajedno sa korejskim narodom, odlučno nastavi borbu. To nije zbog toga što smo ratoborni, mi želimo da se rat odmah obustavi, a da se preostala pitanja riješe kasnije. Ali, američki imperijalizam to ne želi. Onda, u redu, neka se rat nastavi. Mi smo spremni da ratujemo protiv američkog imperijalizma onoliko godina koliko on želi, da ratujemo sve dok on ne zaželi da digne ruke od ratovanja, da ratujemo do potpune pobjede kinekog i korejskog naroda.

Govor na četvrtom zasijedanju Svekineskog komiteta Narodnog političkog konsultativnog savjeta

Kine prvog saziva (7. februar 1953.)

 

Mi treba da očistimo svoje redove od svake malodušnosti i nemoći. Pogrešno je svako gledište koje precjenjuje snagu neprijatelja i potcjenjuje snagu naroda.

„Sadašnja situacija i naši zadaci“ (25. decembar 1947.), Izabrana djela IV

 

Ugnjeteni narodi i nacije ni u kom slučaju ne smiju da polažu nadu za svoje oslobođenje na „razumnost“ imperijalista i njihovih lakeja. Oni mogu održati pobjedu samo putem učvršćenja jedinstva i uporne borbe.

„Izjava protiv američke agresije i masakriranja naroda od strane američko-ngodindijemovske klike u južnom dielu Vijetnama” (29. avgust 1963.)

 

Ma kog dana buknuo građanski rat opštenacionalnih razmjera, mi treba da budemo spremni. I da rat počne ranije, recimo sutra ujutro, mi takođe treba da budemo spremni. To je prvi momenat. U sadašnjoj međunarodnoj i unutrašnjoj situaciji postoji mogućnost da se građanski rat privremeno lokalizuje, da se jedno vrijeme vodi u formi vojnih sukoba lokalnog karaktera. To je drugi momenat. Za prvi momenat mi smo spremni; što se tiče drugog momenta, takvo stanje već odavno postoji. Jednom riječju, treba da budemo spremni. Kada smo spremni, mi ćemo se snaći kako treba u svim komplikovanim situacijama.

„Situacija poslije pobjede u Ratu otpora japanskim agresorima i naš kurs“ (13. avgust 1945.), Izabrana djela IV

 

“Citati predsjednika Mao Cedunga” 6. Imperijalizam i svi reakcionari su tigrovi od hartije

“Citati predsjednika Mao Cedunga”  6. Imperijalizam i svi reakcionari su tigrovi od hartije

Svi reakcionari su tigrovi od hartije. Reakcionari su na izgled strašni, ali, u stvari, oni nemaju neku veliku snagu. Ako se pitanje posmatra sa gledišta perspektive, istinski moćnu snagu ne poseduju reakcionari, nego narod.

„Razgovor s američkom novinarkom Anom Lujzom Strong“ (Avgust 1946.), Izabrana djela IV

 

Kao što je svim stvarima u svijetu svojstvena dvojnost (zakon jedinstva suprotnosti), tako je i imperijalizmu i svim reakcionarima svojstvena dvojnost – oni su i pravi tigrovi i tigrovi od hartije. Istorija pokazuje da su klasa robovlasnika, klasa feudalnih veleposjednika i buržoazija, prije uzimanja vlasti i izvjesno vrijeme poslije toga, bile vitalne, revolucionarne i napredne, bile su pravi tigrovi. U kasnijem periodu, pošto su njima suprotne strane – klasa robova, klasa seljaka i proletarijat – postepeno jačale i vodile protiv njih sve žešću borbu, klasa robovlasnika, klasa feudalnih veleposednika i buržoazija postepeno su se pretvorile u svoju suprotnost: u reakcionarne, nazadne klase, u tigrove od hartije i, na kraju krajeva, njih je narod svrgnuo ili će svrgnuti. Reakcionarne, nazadne i trule klase sačuvale su takvu dvojnost i onda kada je narod protiv njih vodio borbu na život i smrt. U određenom smislu, one su bile pravi tigrovi i proždirale su ljude, proždirale su ih na milione i desetine miliona. Stvar narodne borbe preživijavala je period teškoća i prepreka, na njenom putu bilo je mnogo zaokreta i cik – caka. Za svrgavanje gospodstva imperijalizma, feudalizma i birokratskog kapitalizma u Kini, kineski narod se borio više od sto godina i žrtvovao je desetine miliona života, prije nego što je održao pobjedu 1949. godine. Pogledajte, zar to nisu bili živi tigrovi, željezni tigrovi, pravi tigrovi? Pa ipak, oni su se, na kraju krajeva, pretvorili u tigrove od hartije, u mrtve tigrove, u tigrove od sojinog tijesta. To su istorijske činjenice. Zar ljudi nisu vidjeli takve činjenice i čuli za njih? Njih je, zaista, bilo na hiljade i desetine hiljada! Na hiljade i desetine hiljada! Dakle, sa gledišta suštine, sa gledišta perspektive i strategije, imperijalizam i sve reakcionare treba smatrati onakvim kakvi jesu – tigrovima od hartije. Na tome se zasnivaju naše strateške ideje. S druge strane, oni su živi, željezni, pravi tigrovi, oni proždiru ljude. Na tome se zasnivaju naše taktičke ideje.

Govor na Vučanškom zasijedanju Politbiroa CK KP Kine (1. decembar 1958.)

 

Ja sam rekao da su svi tzv. moćni reakcionari samo tigrovi od hartije. To je zbog toga što su oni odvojeni od naroda. Pogledajte, zar Hitler nije bio tigar od hartije? Zar on nije svrgnut? Takođe sam rekao da su ruski car, kineski car i japanski imperijalizam bili tigrovi od hartije. Pogledajte, svi su oni svrgnuti. Američki imperijalizam nije svrgnut, štaviše, on ima i atomsku bombu. Ja mislim da će i on biti svrgnut, da je i on tigar od hartije.

Govor na Moskovskom savjetovanju predstavnika komunističkih i radničkih partija (18. novembar 1957.)

 

„Na drugog si kamen digao, a sebi noge prebio.“ Ovo je kineska poslovica kojom se opisuju postupci nekih glupaka. Reakcionari svih zemalja upravo su takvi glupaci. Raznovrsne represalije koje oni vrše nad revolucionarnim narodima, na kraju krajeva, samo će podstaći narode na još širu i još burniju revoluciju. Zar raznovrsne represalije ruskog cara i Čang Kaj Šeka nad revolucionarnim narodima nisu odigrale takvu stimulativnu ulogu za veliku rusku i veliku kinesku revoluciju?

„Govor na jubilarnom zasijedanju Vrhovnog sovjeta SSSR-a povodom 40-godišnjice Velike oktobarske socijalističke revolucije“ (6. novembar 1957.)

 

Američki imperijalizam već devet godina drži pod okupacijom našu teritoriju Tajvan, a nedavno je uputio svoje oružane snage da okupiraju Liban. SAD su stvorile stotine vojnih baza u mnogim zemljama širom svijeta. Kineska teritorija Tajvan, Liban i sve američke vojne baze na tuđim teritorijama jesu omče oko vrata američkog imperijalizma. Sami Amerikanci, a ne neko drugi, napravili su ove omče, stavili su ih sebi oko vrata i dali su njihove krajeve kineskom narodu, narodima arapskih zemalja i svim drugim narodima svijeta koji vole mir i bore se protiv agresije. Što se duže budu zadržali američki agresori u ovim područjima, to će se jače stezati omče oko njihovog vrata.

Govor na Vrhovnoj državnoj konferenciji (8. seprembar 1958.)

 

Imperijalistima su izbrojani dani, jer čine samo zla, jedino podržavaju antinarodne reakcionare u svim zemljama, nasilno drže pod okupacijom mnoge kolonije i polukolonije, stvorili su mnoge vojne baze i ugrožavaju mir atomskim ratom. Tako su oni sami prinudili preko 90 odsto stanovništva čitavog svijeta da protiv njih masovno ustane, ili će ustati. Ali su sada imperijalisti još živi, oni i dalje vršljaju u Aziji, Africi i Latinskoj Americi. U zapadnom svijetu oni još uvijek ugnjetavaju narodne mase svojih zemalja. Ovakvo stanje se mora promijeniti. Učiniti kraj agresiji i ugnjetavanju od strane imperijalizma, u prvom redu američkog imperijalizma – to je zadatak naroda čitavog svijeta.

Intervju sa dopisnikom agencije Hsinhua (29. septembar 1958.)

 

Svuda žareći i paleći, američki imperijalizam stavio je sebe u položaj neprijatelja naroda čitavog svijeta i sve više izoluje samog sebe. Atomska i hidrogenska bomba u rukama američkog imperijalizma ne mogu uplašiti one koji ne žele da budu robovi. Nezadrživa je bura gnjeva naroda čitavog svijeta protiv američkih agresora. Narodi čitavog svijeta sigurno će održati još veće pobjede u borbi protiv američkog imperijalizma i njegovih lakeja.

„Izjava u podršku pravednoj patriotskoj borbi panamskog naroda protiv američkog imperijalizma“ (12. januar 1964.)

 

Ako klike monopolističkog kapitala SAD budu nastavile da uporno vode politiku agresije i rata, sigurno će doći dan kada će ih narodi čitavog svijeta izvesti na vješala. Ista sudbina zadesiće i pomagače SAD.

Govor na Vrhovnoj državnoj konferenciji (8. septembar 1958.)

 

Za borbu protiv neprijatelja, kod nas se u toku dugog vremena formirala sljedeća koncepcija; u strateškom pogledu mi treba da preziremo sve neprijatelje, a u taktičkom pogledu treba da se prema njima ozbiljno odnosimo. To znači; u cjelini mi obavezno treba da preziremo neprijatelje, a u svakom konkretnom pitanju obavezno treba da se prema njima ozbiljno odnosimo. Ako u cjelini ne bismo prezirali neprijatelje, učinili bismo oportunističke greške. Marks i Engels, još dok su bili samo dvojica, izjavili su da će kapitalizam biti svrgnut u čitavom svijetu. Ali, ako se ne bismo ozbiljno odnosili prema neprijateljima u konkretnim pitanjima, u pitanjima koja se tiču svakog neprijatelja posebno, učinili bismo avanturističke greške. Bojevi se mogu voditi samo jedan po jedan, neprijateljske snage se mogu uništavati samo dio po dio. Fabrike se mogu izgrađivati samo jedna po jedna, seljaci mogu orati zemlju samo parcelu po parcelu. To se isto može reći i za uzimanje obroka. Sa gledišta strategije, mi „preziremo“ postavljena na stolu jela – mi ih možemo pojesti. Ali, u konkretnom slučaju, mi jedemo zalogaj po zalogaj, mi ne možemo odjedanput progutati sva jela sa stola. Ovo se naziva – rješavati pitanja svako posebno, a u vojnoj literaturi – razbiti neprijateljske snage dio po dio.

Govor na Moskovskom savjetovanju predstavnika komunističkih i radničkih partija (18. novembar 1957.)

 

Ja smatram da je sada u međunarodnoj situaciji nastupila nova prekretnica. U svijetu sada postoje dva vjetra: vjetar Istoka i vjetar Zapada. U Kini postoji izreka: „Ili vjetar Istoka preovlađuje nad vjetrom Zapada, ili vjetar Zapada preovlađuje nad vjetrom Istoka.“ Ja smatram da se sadašnja situacija karakteriše time što vjetar Istoka preovlađuje nad vjetrom Zapada, tj. snage socijalizma imaju ogromnu nadmoćnost nad snagama imperijalizma.

Na istom mjestu